Lavirint
Naš posao poslanika ima elemente o kojima je jako teško informisati javnost. Pravnotehničke sitnice koji su često rezultat višednevnih pregovora, velike borbe. U slučaju uspeha radost je beskrajna, ali je teško davati izjave o njima. Skoro je nemoguće u jednom minutu za neki dnevnik npr. ispričati šta je bilo polazište i šta smo postigli. Razlog obično nisu novinari, već priroda takvih slučajeva.
Prezentovaću najnoviji primer za to. Skupština raspravlja o Predlogu zakona o zadužbinama i fondacijama. Ovaj propis sadrži brojne novine. Npr. fondacije će biti oslobeđene plaćanja poreza na donacije, poklone i dobrovoljne priloge; već jedno lice može da osnuje fondaciju; fondovi će obavezno prerasti u fondacije...
Ali sad nije to najbitnije. Podneli smo 2 amandmana još 12. oktobra. Jedan se odnosi na naziv fondacija (da može da sadrži strane reči u izvornom obliku, bez obaveze prevođenja), a drugi na to da se među opštekorisnim ciljevima zbog čijeg ostvarenja se fondacija osniva (pored npr. kulture, zaštite životne sredine, zaštite ljudskih i manjinskih prava) navede i javno informisanje. Naime, godinama postoje mediji čiji su osnivači fondovi ili fondacije. Ne bi bilo dobro sa stanovišta pravne sigurnosti kada bi se oni morali transformisati zbog propusta predlagača predloga zakona.
U slučaju svakog predloga zakona je uobičajeno da Vlada dostavi mišljenje o podnetim amandmanima. To se dešava na način da ih pregledaju u resornom ministarstvu, pa ih prosleđuju vladinom Sekretarijatu za zakonodavstvo, nakon čega se formira stav o tome za koje smatra Vlada da ih Parlament treba da prihvati, a za koje ne. Povodom svakog amandmana (prosek je između 50 i 100 po predlogu zakona) dobijamo obrazloženje u nekoliko rečenica, zbog čega ga Vlada ne prihvata.
Stvari su komplikovane zbog toga što nije uvek lako pogoditi kod koga treba lobirati. Sredstvo koje snaga javnosti pruža (skupštinska diskusija) samo je u retkim prilikama dovoljna. U slučaju nekih ministarstava ministra treba ubediti na skupštinskom hodniku, u nekim drugima državnog sekretara, pomoćnika ministra ili sekretara (glavnog pravnika) ministarstva. Ali ima i takvih slučajeva kada Sekretarijat za zakonodavstvo svojom odlukom „poništi” sporazum koji je postignut sa ministarstvom. A problem je u tome što je veoma teško doći do Sekretarijata za zakonodavstvo, jer ne dolaze u Parlament (nemaju takvu obavezu).
Sada se desilo to da je Vlada odbila oba naša amandmana. U takvim prilikama se pribegava B varijanti, čiji pozitivan ishod je uvek pod velikim znakom pitanja. Krećete iz gubitničke pozicije. Može se ponovo pregovarati (sledi još skupštinska rasprava po amandmanima) ali su posle odbijajućeg mišljenja Vlade, dostavljene u pisanoj formi, šanse za promenu stava minimalne. Juče sam pregovarao sa sekretarom Ministarstva kulture, sa predsednicom skupštinskog odbora za kulturu iz DS-a, kao i članom iz G17 (i resornog ministra je ta stranka delegirala), odnosno sekretarom odbora. Pokušavao sam da ih ubedim. Rekli su da će danas u 9 Odbor za kulturu i informisanje Narodne skupštine zauzeti stav o 109 podnetih amandmana.
U 99% slučajeva skupštinski odbori imaju identični stav sa Vladom. One amandmane koje Vlada nije prihvatila odbijanju, a one druge usvajaju. U slučaju ovih poslednjih nema glasanja na plenumu, automatski postaju sastavni deo predloga zakona. I desilo se „čudo”. U nekoliko minuta sam obrazložio amandmane, a odbor ih je većinom glasova podržao. To je učinila i državna sekretarka.
To obično znači da se podnosilac amandmana približio pozitivnom ishodu, ali nije sve gotovo, jer treba glasati i na plenumu. Posle pozitivnog ishoda na skupštinskom odboru, obično ne bude problema, ali može biti iznenađenja. Ali se danas desilo još jedno „čudo”. Ministarka Kalanović je popodne neposredno pre mog planiranog skupštinskog govora zatražila reč i objavila da u ime Vlade prihvata amandman. Čudo se sastoji u tome što se do sada možda nikad nije desilo da član Vlade koji zamenjuje resornog ministra (u ovom slučaju: Bradić) u raspravi prihvati amandman. Zahvaljujući tome nema izjašnjavanja na plenumu. Nisam trebao ni da govorim, ispostavilo se da je bilo dovoljno jutros na sednici odbora.
Priznajem, bio sam izuzetno srećan. Ukrcajući se „u poslednji voz”, posle 2 dana lobiranja uspeli smo izdejstvovati usvajanje ovih, i sa praktične tačke gledišta veoma bitnih amandmana. Zbog nedostatka prostora (štampani mediji) ili vremena (elektronski) skoro je nemoguće ove stvari u nekom intervjuu objasniti. Zbog nedostatka resursa, bilo bi neophodno da čitaoci/gledaoci/slušaoci u sitne detalje poznavaju lavirint skupštinskog poslovnika (što je teško zamislivo), da bi mogli osetiti koliko je teško i zarez promeniti u nekom predlogu. Ali ovde ima prostora, pa sam mislio da prezentiram čitav postupak, a ujedno podelim svoju radost sa čitaocima bloga.